Zima u našim gradovima ima poseban trenutak. Ne dolazi s prvim snijegom, niti s prazničnom rasvjetom, nego s onom porukom koja se pojavi kasno navečer:
„Stigao sam. Jesmo l’ sutra na kafi?“

To je znak da se dijaspora vraća kući za novogodišnje praznike.

Ovih dana, i tokom narednih sedmica, autobusi, aerodromi i granični prijelazi postaju tihe pozornice velikih povrataka. Neko dolazi iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Slovenije, Belgije ili Skandinavije, ali svi nose isti osjećaj – onaj poznati mir kad znaš da si bar na kratko opet tamo gdje pripadaš.

Prva kafa sa starim društvom u zimskim danima ima drugačiji ukus. Jakna ostaje obješena na stolici, ruke se griju oko šoljice, a priče polako izlaze. Nema žurbe. Ima vremena. Govori se o djeci, poslu, planovima, ali se uvijek završi na uspomenama – na školskim klupama, starim ulicama i zimama kakve su nekad bile.

Gradovi tada dobiju onu posebnu prazničnu toplinu. Kafići su puniji, ulice življe, a poznata lica ponovo se pojavljuju tamo gdje ih mjesecima nije bilo. Čak i hladnoća postane podnošljivija kad znaš da je sto oko kojeg sjediš opet kompletan.

Dijaspora se ne vraća samo zbog praznika. Vraća se zbog osjećaja zajedništva koji se ne može zamijeniti video-pozivom. Zbog zagrljaja, zbog razgovora bez sata, zbog kafe koja traje duže nego što je planirano.

I dok će božićni i novogodišnji odmori brzo proći, a povratak u svakodnevnicu doći brže nego što bi iko želio, te kafe ostaju. Kao mali podsjetnik da, bez obzira na udaljenost, postoje mjesta i ljudi kod kojih se uvijek vraćaš.

Jer zima nije samo hladno godišnje doba.
Zima je ona kafa sa starim društvom, kad se za Novu godinu svi bar na kratko vrate kući.