Cijene u Bosni i Hercegovini nastavljaju nezaustavljivo rasti, dok životni standard građana rapidno opada. Reakcija vlasti, uprkos sve težem položaju stanovništva, gotovo da ne postoji. Građani, pritisnuti svakodnevnim troškovima, sve češće šute i trpe, iako je jasno da ovakvo stanje nije neminovno, već posljedica loših odluka i potpunog izostanka sistemskih mjera.
Život sveden na puko preživljavanje
Za prosječnu petočlanu porodicu svaki novi mjesec znači novu računicu i novo odricanje. Izleti, kratka putovanja ili čak vikend van kuće, nekada normalan dio života, danas su luksuz koji se pažljivo odmjerava. Sve se, kažu građani, svelo na servisiranje osnovnih obaveza.
“Ne može se izdržati mjesec bez odricanja, i to od onih najosnovnijih stvari. Izlet na Igman je postao luksuz – dok natočiš gorivo, ode cijela plata. Kod mene je petočlana porodica, supruga, troje djece i ja. Plata se potroši do 10. ili 15. u mjesecu, a onda slijedi snalaženje, razvlačenje i improvizacija”, kaže Harun Čelenka.
Troškovi rastu, primanja ne prate
Ovakva priča nije izuzetak, već pravilo širom zemlje. Procjene pokazuju da mjesečni troškovi prosječne porodice iznose oko 3.000 KM, dok prosječna primanja u Republici Srpskoj pokrivaju tek polovinu tog iznosa, a u Federaciji BiH često ni toliko. Nakon što se plate kirije, režije i porezi, ostaje, kako građani kažu, tek simbolično – dovoljno za osnovnu hranu.
Građani to potvrđuju bez ustezanja:
“Cijene su nevjerovatne, sve raste iz dana u dan, a plate stoje.”
“Prvo se ukinu godišnji odmori, onda sitna zadovoljstva, a na kraju ostanu samo režije i lijekovi.”
“Ko nema djecu da pomognu, taj je gotov. Plati račune, kupi lijekove i ostane mu možda deset maraka za dan.”
Društvo u stanju letargije
Iako se jaz između potrošačke korpe i primanja iz godine u godinu produbljuje, ozbiljna društvena reakcija izostaje. Umjesto pobune, zavladala je letargija. Preživljavanje od plate do plate počelo se prihvatati kao normalno stanje, a odricanje kao lična sudbina, a ne sistemski problem.
“Ovo traje predugo i kao društvo ne reagujemo. Prihvatili smo da prosječna plata služi samo za hranu. Postoji realna opasnost da smo dijelom siromašni jer smo neobrazovani i jer je društvo ozbiljno narušeno. U takvom ambijentu teško je govoriti o potrošačkoj korpi ili ekonomskim reformama. Mi smo jednostavno umrtvljeni”, upozorava Marin Bago iz Udruženja potrošača Mostar.
Rješenja postoje, ali nema političke volje
Ekonomski stručnjaci ističu da rješenja postoje, ali zahtijevaju političku volju i ozbiljne rezove. Ključ vide u kontroli cijena, sprječavanju ekstraprofita i odgovornom upravljanju javnim resursima.
“Ne govorimo o neracionalnoj kontroli cijena koja bi dovela do nestašica, već o ulasku u strukturu troškova. Potrebno je spriječiti prekomjerno bogaćenje i osigurati da cijene odražavaju realne troškove. Ograničavanje cijena osnovnih proizvoda i usluga, kao i odgovorno upravljanje javnim preduzećima, moglo bi sniziti cijene električne energije i komunalija, a time i ukupne troškove života”, naglašava ekonomista Igor Gavran.
U državi u kojoj se plata potroši do sredine mjeseca, preživjeti do prvog više nije samo ekonomsko pitanje. To je svakodnevna borba za opstanak – dok se normalan život polako, ali uporno, pretvara u luksuz rezervisan za rijetke.