Nemogućnost ovjere zdravstvenih knjižica s kojom su se rudari iz Zeničko-dobojskog kantona suočili prošlog mjeseca otvorila je mnogo ozbiljnije pitanje od samog statusa zdravstvenog osiguranja rudara. Ogolila je dugogodišnje probleme sistema u kojem se neplaćeni doprinosi javnih preduzeća na kraju pretvaraju u manje novca za lijekove, opremu, ortopedska pomagala i liječenje građana.
Uplata doprinosa za zdravstveno osiguranje nije pitanje dobre volje poslodavca. To je zakonska obaveza. Posebno je problematično kada je doprinos radniku već obračunat i odbijen od plate, a novac potom nije uplaćen zdravstvenom fondu.
Upravo su se s tim problemom suočili zenički rudari. Zbog neuplaćenih doprinosa bilo im je onemogućeno ovjeravanje zdravstvenih knjižica, dok se dugovi njihovih poslodavaca prema Zavodu zdravstvenog osiguranja ZDK godinama gomilaju.
Dug veći od 175 miliona KM
Prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja ZDK, ukupan dug rudnika prema Zavodu iznosi više od 175 miliona KM.
Među dužnicima nisu samo rudnici. Na listi su i Željeznice Federacije BiH, Željezara Zenica, KTK Visoko, Krivaja Zavidovići, Metalno, Zenicatrans i druga preduzeća.
Zajedničko im je to što je riječ uglavnom o javnim preduzećima.
Posljedice takvog stanja, međutim, ne ostaju samo na papiru. Manjak sredstava u zdravstvenom sistemu direktno utiče na prava i kvalitet zdravstvene zaštite svih osiguranika ZDK.
„To su lijekovi koji nisu kupljeni, to je medicinska oprema koja nije nabavljena, to su preventivni programi koji nisu prošireni, to su ortopedska pomagala koja se finansiraju iz istog sistema. To su sredstva za banjsko-klimatsko liječenje naših osiguranika“, pojašnjava direktor Zavoda zdravstvenog osiguranja ZDK Ahmed Kasap.
Drugim riječima, svaki veliki dug prema Zavodu ima svoju cijenu. I tu cijenu na kraju ne plaćaju samo dužnici.
Najugroženiji ponovo strahuju
Posebno zabrinjava mogućnost da finansijska nestabilnost ugrozi prava kategorija stanovništva kojima je zdravstvena zaštita najpotrebnija.
Ratni vojni invalidi, paraplegičari i drugi korisnici pomagala strahuju da bi dostignuta prava mogla biti dovedena u pitanje.
Amir Mujkić, predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida ZDK, podsjeća da su nakon dugogodišnjih napora ostvarena poboljšanja u oblasti protetike i drugih sanitetskih materijala.
Harun Aliefendić, predsjednik UO Udruženja paraplegičara Zenica, upozorava da je najvažnije sačuvati stabilnost sistema i postojeća prava.
„Ako dođemo u situaciju da nam se umanjuju prava, onda imamo veliki problem za jedan dio populacije koji ne može sebi obezbijediti određena pomagala koja im život znače“, kaže Aliefendić.
Za ove ljude ortopedsko pomagalo nije privilegija. To je često osnovni uslov za normalan život.
Onkološki pacijenti nemaju vremena za čekanje
Posebno dramatična situacija je kada je riječ o onkološkim pacijentima.
Zavod zdravstvenog osiguranja ZDK u proteklom periodu izdvojio je dodatna sredstva kako bi se dijagnostičke pretrage mogle obavljati i u privatnim zdravstvenim ustanovama, s ciljem smanjenja lista čekanja.
Ali za pacijente oboljele od malignih bolesti čekanje nije administrativni problem. Ono može značiti izgubljeno vrijeme koje se više ne može vratiti.
„Mi nemamo kad čekati. Ja sam u zadnja dva mjeseca izgubio tri saradnika, veoma aktivna saradnika. Svaki dan nekoga gubimo zato što ne možemo na vrijeme i kvalitetno da se liječimo“, upozorava Boris Crljenica, predsjednik Udruženja onkoloških pacijenata SNOP Zenica.
Ova rečenica možda najbolje opisuje koliko je pitanje finansiranja zdravstvenog sistema zapravo pitanje života i smrti.
Ko će odgovarati za godine neplaćanja?
Postavlja se jednostavno pitanje: ako su doprinosi zakonska obaveza, zašto se godinama dopušta da dugovi javnih preduzeća rastu do stotina miliona maraka?
I još važnije — zašto posljedice neplaćanja osjećaju građani koji uredno izvršavaju svoje obaveze?
Građaninu se doprinos za zdravstveno osiguranje uredno obračuna i odbije od plate. Očekuje se da on svoj dio obaveze ispuni. Međutim, kada poslodavac ne uplati novac, sistem ne smije građanina pretvoriti u taoca tog duga.
To više nije samo pitanje finansijske discipline javnih preduzeća. To je pitanje odgovornosti institucija koje su godinama dopuštale da problem raste.
Zdravstvo ne može biti fond za pokrivanje tuđih dugova
Posebno je problematično očekivati od zdravstvenog sistema da funkcioniše normalno dok se istovremeno suočava s ogromnim nenaplaćenim potraživanjima.
Jer tih 175 miliona KM nije samo broj.
To su potencijalno dodatni lijekovi. Više medicinske opreme. Kraće liste čekanja. Više pomagala. Bolja dijagnostika. Više novca za preventivne programe i liječenje.
Zbog toga se pitanje dugovanja ne smije svesti na povremene pregovore, reprogramiranje ili privremeno rješavanje problema kada građani počnu ostajati bez zdravstvenih prava.
Potrebno je sistemsko rješenje koje će jasno utvrditi odgovornost, osigurati naplatu doprinosa i zaštititi prava osiguranika.
Jer zdravstveni sistem ne smije zavisiti od toga hoće li neko javno preduzeće uplatiti ono što je zakonom dužno.
U suprotnom ćemo i dalje imati paradoks u kojem se građanima govori da nema dovoljno novca za zdravstvenu zaštitu, dok istovremeno stotine miliona maraka obaveza ostaju nenaplaćene.
A račun tog sistema, na kraju, ponovo plaća — pacijent.