Svake godine, 31. maja, širom svijeta obilježava se Svjetski dan bez duhanskog dima, s ciljem podizanja svijesti o štetnim posljedicama pušenja i izloženosti duhanskom dimu, kako za pušače tako i za one koji se nalaze u njihovoj blizini.
Prema podacima zdravstvenih institucija, duhan je jedan od vodećih uzroka preventabilnih bolesti i prijevremenih smrti, a posebno zabrinjava činjenica da se navike pušenja često formiraju već u adolescentskoj dobi. U Bosni i Hercegovini pušenje i dalje predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem, uprkos brojnim kampanjama i zakonskim ograničenjima.
Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana bez duhanskog dima stavlja poseban fokus na zaštitu djece i mladih, kao i na potrebu dosljedne primjene zakona koji zabranjuju pušenje u zatvorenim javnim prostorima. Zdravstveni stručnjaci upozoravaju da pasivno pušenje nosi gotovo jednako ozbiljne rizike kao i aktivno, naročito za hronične bolesnike, trudnice i djecu.
Iz zdravstvenog sektora poručuju da prestanak pušenja donosi benefite već u prvim sedmicama, uključujući poboljšanje funkcije pluća, cirkulacije i općeg zdravstvenog stanja. Ističe se i značaj podrške porodice, ali i institucionalnih programa za odvikavanje od pušenja.
U Bosni i Hercegovini puši gotovo svaka treća odrasla osoba, što nas svrstava među zemlje s visokom prevalencijom pušenja u Evropi. Istovremeno, izloženost duhanskom dimu u zatvorenim prostorima i dalje je česta, posebno kada su u pitanju djeca, koja nemaju mogućnost izbora, ali snose ozbiljne zdravstvene posljedice.
Svjetski dan bez duhanskog dima nije samo dan apela pušačima da prestanu pušiti, već i poziv cijelom društvu – institucijama, roditeljima, zdravstvenim radnicima i donosiocima odluka – da zajednički stvaramo okruženje koje štiti zdravlje, posebno zdravlje djece i mladih.
Svaki dan bez cigarete je dobitak za zdravlje, a svaki korak ka društvu bez duhanskog dima – korak ka dužem i kvalitetnijem životu.
Svjetski dan bez duhanskog dima služi kao podsjetnik da je borba protiv pušenja dugotrajan proces koji zahtijeva zajedničko djelovanje institucija, zdravstvenih radnika, obrazovnog sistema i samih građana.